Расе домаћих гусака на подручју Србије
AUTOHTONE RASE GUSAKA NA PODRUCJU SRBIJE
Prvi spomen ujedno i trag o guskama ekonomskog tipa na području Srbije nalazi se u svedočanstvu (XIII vek), poklona Stefana Nemanje vizantijskom caru Komnini gde se navodi da je među poklonima pored medveda i foka bilo i jato sivih gusaka "dostojnih carskih vrtova". Kroz dalje vreme, a do XIX veka nema nikakvih pisanih tragova o guskama sa područja Srbije, a time i bilo kakvog okvirnog traga o određenim tipovima. Može se reći da je geografska izolovanost nekih područja (sandžačka-staroraška teritorija i Kosovo) Srbije doprinela da se genotipiziraju određene rase živine u ovom slučaju guske pa se sa tog terena može izdvojiti tip novopazarske sive guske koja je zbog specifičnog terena zadržala svu izvornost rase jer nije bilo upliva drugih novijih rasa gusaka.
Na području Kosova Branislav Nušić, u knjizi "Kroz staru Srbiju i Kosovo" navodi da u seoskim sredinama na području Metohije svo stanovništvo među ostalom živinom gaji i guske šarenog varijateta. U Prizrenu kroz koji protiče reka Bistrica tradicionalno, etnička grupa turaka, gaji sivu i šarenu gusku koja se sa istim karakteristikama nalazi i na području Makedonije (Skoplje), gde tamošnja etnička grupa "Torbeši" gaje do današnjih dana.
Na području centralne Srbije javljaju se dva tipa gusaka karakteristične po svojim eksterijernim odlikama, a to su šumadijska nezvanični tip i tršava guska koja je prisutna na području Braničeva kao i istočne Srbije.
Za Vojvodinu može se reći da njihova tradicija odgoja gusaka značajno je imala uticaja da se sponatano razviju tipovi za određeno područje pa se navode već polovinom XIX veka banatske guske kao i sremske koje su dobile pod varijatet somborsku belu. Ipak bilo je uticaja sa strane prvenstveno iz Mađarske odakle su se spustile Dunavom podunavske tršave ili kovrdžave guske.
Bez obzira na arhaičnost određenog tipa gusaka ili modifikaciju nekog tipa preko uticaja neke rase sa strane može se reći u načelu da sve autohtone rase gusaka na području Srbije imaju istovetne karakteristike kao i osobine dok su razlike mahom primetne u eksterijernom obliku. Muška jedinka ima vidljive razlike u formi tela u odnosu na ženku. Između nogu mužjaka kod svih tipova guska nalazi se jedva primetan dupli kožni nabor koji po sredini ima mali razmak. Kod usavršavanih rasa gusaka ovaj kožni nabor dobija na veličini i čini da istakne muskulaturni naglašeni oblik tela. Kod ženke ovaj nabor je u većini slučajeva jedan koji se vremenom u drugoj godini pune zrelosti jedinke sve više naglašava. Položaj tela kod svih tipova je isti, kod mužjaka pod određenim uglom uspravljen dok ženke imaju horizontalnu liniju držanja tela. U obliku glave primetno je da se javljaju kod primitivnijih tipova ulegnuti kljunovi a kod gusaka oplemenjenih tipova mahom iz Vojvodine kljunovi prave linije koji se bez ikakvog prelaza nastavljaju na čelo glave čineći polovinu površine glave.
Obojenost perja znatno čini da tipski u eksterijeru definiše određenu rasu. Tako da je novopazarska guska siva sa podvarijatetom sive sa belim grudima dok su guske iz Vojvodine mahom bele a javljaju se i varijateti belih sa sivom glavom jednim delom krila kao i predela oko butina. U eksterijernom delu može se javiti i nepravilnost u vidu ćube na glavi koja je prisutna i nasledna kod starih rasa guska.
NOVOPAZARSKA GUSKA (iIBARSKA) je po zvaničnoj literaturi o živini (Lackov Radivoj, Boško Mašić i Milenko Krečov) naša najveća guska u delu domaćih gusaka koja ima sivu obojenost perja. Do danas gotovo da je nestala pa se sporadično može naći u par malih jata u okolini Kraljeva i Kragujevca gde je opstala zahvaljujući pojedinačnom angažovanju nekolicine odgajivača. Sivi varijatet sa belim grudima "bela portikla" do skoro se mislilo da je nestao ali pre godinu dana pronađen je par sa dva različita lokaliteta na teritoriji Novog Pazara. Ona ima sve odlike primitivne rase gde je nosivost do 15 jaja, a majčinski instikt kod ženki je dobro izražen. Dobro gajeni primerci mogu dostići i do 9kg mužjaci, a ženke 7kg. U samom Pazaru nalaze se dva odgajivača ove rase a pre pet godina veći broj gusaka odnete su za Makedoniju.
PODUNAVSKA TRŠAVA GUSKA (KOVRDŽAVA, KUDRAVA) je specifična po kovrdžavom perju koje na gornjem delu krila ima padajući spiralni oblik pa joj daje karakteristični loptasti oblik. Ona vodi poreklo sa područja Mađarske odakle se donjim tokom Dunava raširila na području Vojvodine i rumunske strane Dunava. Sam tip kovrdžavih gusaka kod kojih je tršavo perje genetska mutacija ima praizvorno poreklo sa Krima odakle se u XVIII veku i posle krimskih ratova raširila po Evropi. Podunavski tip ove guske ima belu obojenost i masu tela do 7kg mužjaci, ženke 6kg. Tokom Morave na teritoriji Braničeva i istočne Srbije tipizirao se manji oblik tršave guske kraćeg nabijenog vrata i manje telesne mase do 5kg koji se javlja u sivoj, šarenoj i beloj boji. Nosivost ove guske je do 13 jaja posle čega ženka izvodi mlade i brižno se stara o njima. Podunavska guska je postala retka kod nas jer su je potisnule novije uvežene rase 80ih godina proslog veka.
VOJVOĐANSKE GUSKE (BANATSKA, SREMSKA, SOMBORKSA) su se tipizirale posebno u zonama a sve su selekcionisane na belo perje koje je i bilo glavni artikal kada su se planski gajile guske na vojvođanskim utrinama i vodoplavnim priobaljima reka. Banatska bela guska je najmanja do 7kg, vrlo otporna i odlično koristi ispust i travnate površine. Gaje se danas u okolini Zrenjanina a zapažena su jata u selima Jaša Tomić, Tomaševac i Orlovat. Sremska bela guska ima robusnije telo od banatske i veću masu do 9kg a od nje se selekcionisao tip somborske bele koja za razliku od sremske ima horizontalno držanje tela i tanji vrat. U Sremskoj Mitrovici zapaženo je jato jednog odgajivača od sto jedinki sremskih guska koje su oplemenjene italijanskom belom na veću nosivost a sada se razmišlja o oplemenjivanju sa embdenskom radi veće masivnosti.
ŠUMADIJSKA GUSKA je nestala polovinom prošlog veka a njen izgled može se rekonstruisati kroz usmena svedočanstva i sećanja ljudi sa područja Šumadije. Gajena je u okolini Kragujevca i Topole a osnovna karakteristika je bila da su mužjaci bili bele boje dok su ženke imale obojena krila sivim perjem i predeo oko butina. Mogao se odma po obojenosti kod guščića utvrditi pol. Ovakav varijatet su mnogi odgajivači u Evropi iskoristili tako da je u Francuskoj normandijska guska a u Engleskoj england wells guska identična ovom opisu šumadijske gde su mužjaci beli a ženke šarene.
By Milutinović
Fotografije Milutinović
Prvi spomen ujedno i trag o guskama ekonomskog tipa na području Srbije nalazi se u svedočanstvu (XIII vek), poklona Stefana Nemanje vizantijskom caru Komnini gde se navodi da je među poklonima pored medveda i foka bilo i jato sivih gusaka "dostojnih carskih vrtova". Kroz dalje vreme, a do XIX veka nema nikakvih pisanih tragova o guskama sa područja Srbije, a time i bilo kakvog okvirnog traga o određenim tipovima. Može se reći da je geografska izolovanost nekih područja (sandžačka-staroraška teritorija i Kosovo) Srbije doprinela da se genotipiziraju određene rase živine u ovom slučaju guske pa se sa tog terena može izdvojiti tip novopazarske sive guske koja je zbog specifičnog terena zadržala svu izvornost rase jer nije bilo upliva drugih novijih rasa gusaka.
Na području Kosova Branislav Nušić, u knjizi "Kroz staru Srbiju i Kosovo" navodi da u seoskim sredinama na području Metohije svo stanovništvo među ostalom živinom gaji i guske šarenog varijateta. U Prizrenu kroz koji protiče reka Bistrica tradicionalno, etnička grupa turaka, gaji sivu i šarenu gusku koja se sa istim karakteristikama nalazi i na području Makedonije (Skoplje), gde tamošnja etnička grupa "Torbeši" gaje do današnjih dana.
Na području centralne Srbije javljaju se dva tipa gusaka karakteristične po svojim eksterijernim odlikama, a to su šumadijska nezvanični tip i tršava guska koja je prisutna na području Braničeva kao i istočne Srbije.
Za Vojvodinu može se reći da njihova tradicija odgoja gusaka značajno je imala uticaja da se sponatano razviju tipovi za određeno područje pa se navode već polovinom XIX veka banatske guske kao i sremske koje su dobile pod varijatet somborsku belu. Ipak bilo je uticaja sa strane prvenstveno iz Mađarske odakle su se spustile Dunavom podunavske tršave ili kovrdžave guske.
Bez obzira na arhaičnost određenog tipa gusaka ili modifikaciju nekog tipa preko uticaja neke rase sa strane može se reći u načelu da sve autohtone rase gusaka na području Srbije imaju istovetne karakteristike kao i osobine dok su razlike mahom primetne u eksterijernom obliku. Muška jedinka ima vidljive razlike u formi tela u odnosu na ženku. Između nogu mužjaka kod svih tipova guska nalazi se jedva primetan dupli kožni nabor koji po sredini ima mali razmak. Kod usavršavanih rasa gusaka ovaj kožni nabor dobija na veličini i čini da istakne muskulaturni naglašeni oblik tela. Kod ženke ovaj nabor je u većini slučajeva jedan koji se vremenom u drugoj godini pune zrelosti jedinke sve više naglašava. Položaj tela kod svih tipova je isti, kod mužjaka pod određenim uglom uspravljen dok ženke imaju horizontalnu liniju držanja tela. U obliku glave primetno je da se javljaju kod primitivnijih tipova ulegnuti kljunovi a kod gusaka oplemenjenih tipova mahom iz Vojvodine kljunovi prave linije koji se bez ikakvog prelaza nastavljaju na čelo glave čineći polovinu površine glave.
Obojenost perja znatno čini da tipski u eksterijeru definiše određenu rasu. Tako da je novopazarska guska siva sa podvarijatetom sive sa belim grudima dok su guske iz Vojvodine mahom bele a javljaju se i varijateti belih sa sivom glavom jednim delom krila kao i predela oko butina. U eksterijernom delu može se javiti i nepravilnost u vidu ćube na glavi koja je prisutna i nasledna kod starih rasa guska.
NOVOPAZARSKA GUSKA (iIBARSKA) je po zvaničnoj literaturi o živini (Lackov Radivoj, Boško Mašić i Milenko Krečov) naša najveća guska u delu domaćih gusaka koja ima sivu obojenost perja. Do danas gotovo da je nestala pa se sporadično može naći u par malih jata u okolini Kraljeva i Kragujevca gde je opstala zahvaljujući pojedinačnom angažovanju nekolicine odgajivača. Sivi varijatet sa belim grudima "bela portikla" do skoro se mislilo da je nestao ali pre godinu dana pronađen je par sa dva različita lokaliteta na teritoriji Novog Pazara. Ona ima sve odlike primitivne rase gde je nosivost do 15 jaja, a majčinski instikt kod ženki je dobro izražen. Dobro gajeni primerci mogu dostići i do 9kg mužjaci, a ženke 7kg. U samom Pazaru nalaze se dva odgajivača ove rase a pre pet godina veći broj gusaka odnete su za Makedoniju.
PODUNAVSKA TRŠAVA GUSKA (KOVRDŽAVA, KUDRAVA) je specifična po kovrdžavom perju koje na gornjem delu krila ima padajući spiralni oblik pa joj daje karakteristični loptasti oblik. Ona vodi poreklo sa područja Mađarske odakle se donjim tokom Dunava raširila na području Vojvodine i rumunske strane Dunava. Sam tip kovrdžavih gusaka kod kojih je tršavo perje genetska mutacija ima praizvorno poreklo sa Krima odakle se u XVIII veku i posle krimskih ratova raširila po Evropi. Podunavski tip ove guske ima belu obojenost i masu tela do 7kg mužjaci, ženke 6kg. Tokom Morave na teritoriji Braničeva i istočne Srbije tipizirao se manji oblik tršave guske kraćeg nabijenog vrata i manje telesne mase do 5kg koji se javlja u sivoj, šarenoj i beloj boji. Nosivost ove guske je do 13 jaja posle čega ženka izvodi mlade i brižno se stara o njima. Podunavska guska je postala retka kod nas jer su je potisnule novije uvežene rase 80ih godina proslog veka.
VOJVOĐANSKE GUSKE (BANATSKA, SREMSKA, SOMBORKSA) su se tipizirale posebno u zonama a sve su selekcionisane na belo perje koje je i bilo glavni artikal kada su se planski gajile guske na vojvođanskim utrinama i vodoplavnim priobaljima reka. Banatska bela guska je najmanja do 7kg, vrlo otporna i odlično koristi ispust i travnate površine. Gaje se danas u okolini Zrenjanina a zapažena su jata u selima Jaša Tomić, Tomaševac i Orlovat. Sremska bela guska ima robusnije telo od banatske i veću masu do 9kg a od nje se selekcionisao tip somborske bele koja za razliku od sremske ima horizontalno držanje tela i tanji vrat. U Sremskoj Mitrovici zapaženo je jato jednog odgajivača od sto jedinki sremskih guska koje su oplemenjene italijanskom belom na veću nosivost a sada se razmišlja o oplemenjivanju sa embdenskom radi veće masivnosti.
ŠUMADIJSKA GUSKA je nestala polovinom prošlog veka a njen izgled može se rekonstruisati kroz usmena svedočanstva i sećanja ljudi sa područja Šumadije. Gajena je u okolini Kragujevca i Topole a osnovna karakteristika je bila da su mužjaci bili bele boje dok su ženke imale obojena krila sivim perjem i predeo oko butina. Mogao se odma po obojenosti kod guščića utvrditi pol. Ovakav varijatet su mnogi odgajivači u Evropi iskoristili tako da je u Francuskoj normandijska guska a u Engleskoj england wells guska identična ovom opisu šumadijske gde su mužjaci beli a ženke šarene.
By Milutinović
Fotografije Milutinović